IZ ROVINJSKE BOLNICE

Na sjeverozapadnom dijelu Istarskog poluotoka smjestio se prekrasan grad Rovinj.
Suncem okupan prvih dana ljeta, kada svojom izvornom ljepotom okuplja turiste iz cijelog svijeta, privukao je i mene da ga posjetim na nekoliko dana.
U blizini grada, oko dva kilometra daleko, smješten je Centar za rehabilitaciju ”Dr. Martin Horvat”. Tu sam boravila dva tjedna.
Bolnica je smještena na malom poluotočiću u prekrasnom okruženju šume i mora. U bogatoj vegetaciji i uz šum valova uživaju ptičice koje cvrkutom prate tu harmoniju ljepote.
Korisnici Centra na trenutak zaboravljaju svoje tegobe kada se prošeću šetnicom uz more i osluhnu taj sklad prirode.
Uz terapiju uživala sam i na plaži namijenjenoj osobama s invaliditetom. Pokretni ležaj pomaže da i pacijenti u kolicima mogu uživati u blagodati mora.
I strani gosti, koji ovdje borave zbog
zdravstvenih razloga, ali i zbog odmora, uvijek se iznova raduju dolasku.
Boravak ovdje uistinu je bio vrlo ugodan, upoznala sam i druge ljude sa sličnim problemima, a družeći se s njima pokušavala sam ublažiti i svoje zdravstvene poteškoće.
Vrijeme povratka se bližilo i željela sam još malo iskoristiti dane odmora uz druženje i šetnju.
No i taj dan je došao.
S otpusnim pismom u ruci i uz ljubazan pozdrav osoblja i moje liječnice zaputila sam se kući. Na porti bolnice uz mahanje rukom i pozdrav ”vidimo se i iduće godine” ostavljam to mjesto koje je, nažalost, pomalo zapušteno zbog naše nepažnje i nemara.
Ali lijepi dojmovi ublažili su taj nedostatak.
Zadnji pogled sam uputila toj ljepoti, koja se produbljivala sa snenim zalaskom sunca koje je zalazilo kraj crkve sv. Eufemije – čuvarice grada.
Tiho izustim: ”Čuvaj i mene i opet ću doći!”
Vidimo se u Rovinju

S TERAPIJSKOG JAHANJA

U subotu 16. listopada 2004. članovi Društva tjelesnih invalida Pula bili su u posjetu ranču «Barba Tone» u Manjadvorcima radi jahanja.
Skupa sa mnom bilo je pet članova. Krenuli smo iz Pule oko 13.30 kombijem Društva. Kada smo došli u Manjadvorce, sreli smo i druge posjetitelje, koji su također došli zbog jahanja.
Budući da nisam nikada bio na konju, na početku sam bio toliko uzbuđen, da sam i zaplakao. Ipak me je strah kasnije prošao i jedva sam čekao da jašem.
U ergeli u Manjadvorcima imaju male i velike konje. Meni su za početak dali da jašem maloga. Imao sam pratnju putem jer ne mogu sam jahati. Dok sam sjedio na konju, osjetio sam da me bole leđa jer se još nisam opustio. Jahali smo po selu i zaboravio sam na početni strah jer sam se osjećao sretnim. Nakon što sam jahao maloga, dali su mi malo većeg konja. Na tom konju bilo mi je još ljepše jer me je potpuno prošao strah.
Na kraju moram reći da je jahanje predivno i da ću se njime i dalje baviti jer želim naučiti jahati sam.

Marin Giljanović, 11 godina