IZLET U VENECIJU

Gordana, Gordana!...”, kao kroz san začula sam glas na vratima svoje sobe.
”Zar ne znaš koliko je sati?”, pitala me mama. ”Vrijeme je da se počneš spremati za put!”
Putovanje o kojem je riječ došlo je sasvim slučajno. U sklopu druženja članova DTI-ja 17. srpnja na Valkanama bila je tombola, na kojoj sam ja bila sretne ruke te izvukla put u Veneciju!
Toga sunčanog petka i ja sam bila u masi gostiju koji su nestrpljivo čekali brod na rovinjskoj obali. I evo ga, katamaran bajkovitog imena ”Princ Venecije” pristaje uz gat. Na izletu je bio i moj pratilac Miroslav.
Prije ukrcaja dvojica su me mornara primila i doslovno nosila s kolicima do moga mjesta. Takvu ljubaznost ne susrećeš baš često, pa sam je ovdje htjela spomenuti. Na palubi nas je već dočekao i naš vodič Branko, koji nas je pozdravio i rekao: ”Potrudit ćemo se da vam ovo putovanje ostane u trajnom sjećanju.”
Put od Rovinja do Venecije traje oko tri sata. Tijekom puta sam s Miroslavom pričala što bi se sve moglo vidjeti. Tamo će nas dočekati i mamina sestričina s kćerkom, koja živi u Veneciji.
Krenuli smo u obilazak. Ukratko, obišli smo ono po čemu je Venecija najpoznatija: Canal Gra-nde, Ponte del Rialto, Ponte dei sospiri, Trg sv. Marka, Duždevu palaču i još toliko toga kara-kterističnog za grad za koji kažu da je muzej na vodi.
Za uspomenu sam kupila i nekoliko suvenira, a jednom ću se, nadam se, imati prilike provozati i čuvenom gondolom. Inače, cijene su u tom gradu uistinu visoke i trebate dobro otvoriti oči ako sjednete u kafić popiti kavu, jer bi račun mogao iznenaditi.
Nakon što smo se okrijepili poslije šetnje, približilo se vrijeme našeg povratka. Krenuli smo u 17 sati iz luke San Basilio.
Evo, ovo sam lijepo iskustvo željela podijeliti i s Vama!

Gordana Kuhar, 25. kolovoza 2004.

ČESTITAM MLADENE

Kada sam kao prognanik iz Slavonije došao u Pulu, 27. studenog 1991., prvo mjesto za prenoćište bila je vojarna «Karlo Rojc». Tu se nismo dugo zadržali jer nije bilo grijanja, a s nama je bilo dosta djece, pa su nas preselili u hotel «Brioni». Budući da je hotel bio za turiste, preselili su nas u Perojsku šumu, u današnje turističko naselje Pineta.
Tijekom stalnog seljenja amo-tamo čitao sam «Glas Istre» i pročitao članak u kojem se govori o udruzi tjelesnih invalida, pa sam se raspitivao gdje se ona nalazi. Došavši u našu udrugu, naišao sam na lijep prijem, čemu se nisam nadao, budući da nisam stanovnik Pule.
Tada sam se prvi put susreo s gospodinom Mladenom Pucarićem, koji mi je rekao da vodi udrugu. Moram priznati da sam se iznenadio. Pomislio sam – zar čovjek u invalidskim kolicima vodi gradsku udrugu invalida? Kako sam se uvjerio da je riječ o osobi koja zna svoj posao, učlanio sam se.
Moram se ovog puta Mladenu ispričati što nisam imao povjerenja, a razlog je bio što sam mislio na rad povezan s putovanjem. No kako je vrijeme odmicalo, doznao sam da naš Mladen vozi auto i sve sam ga više upoznavao te uvidio da je ozbiljna osoba i da ima mozak za organizaciju. On uradi mnogo više vozeći se u kolicima nego zdravi! Velik je borac pun elana, mnogo je učinio za udrugu. Postigao je da se prave prilazi za kolica, pa plaža i niz drugih stvari, do posjeta drugim gradovima, pa i Rimu. Zna se da je to uporan rad Mladena Pucarića.
Naš Mladen ide dalje, sve do nabavke kombija za invalide. Da bude veće čudo, i taj je kombi pao na brigu Mladena, pa razmišljam da bismo mu mi članovi trebali pomoći. Mladen ide još dalje i želi nabaviti još jedan kombi. Dokle taj naš Mladen misli, zar nije već lijepo što je organizacija koju vodi najbolja u Hrvatskoj!
Mladene, drži se, čestitam ti na tvom radu. Živio!

Anto Lopandić

<<< prethodna

>>> sljedeća