Druga skupština našeg Društva u 2004. godini održana je 5. srpnja u prostorijama Mjesnog odbora Veruda. Ta je izvještajna sjednica zaslužila posebnu pozornost zbog izostanka izvješća Nadzornog odbora Društva te posebno zbog sadržaja izlaganja prisutnih gostiju.

Od 18 zastupnika sjednici Skupštine odazvalo se njih 12. Ostali prisutni bili su gosti predstavnici medija.

Zbog bolesti predsjednika Društva Armanda Radolovića sjednicu Skupštine vodio je dopredsjednik Društva Anđelo Frančula.

Na sjednici je podneseno Izvješće o radu i materijalno-financijskom poslovanju Društva za 2003. godinu i Program rada i financijski plan za 2004. godinu, koje je pročitala tajnica Društva, što je objavljeno u posebnom prilogu prošloga broja «Informatora» (br. 20-21).

Za diskusiju su se javili samo gosti prisutni na sjednici, u njihovim se riječima zrcalila slika o našem Društvu. Jedine blago «kritične» primjedbe izrekao je Mladen Pucarić. Osim pohvala radu Društva, gosti su prezentirali organizaciju i rad udruga koje predstavljaju.

Svojim su izlaganjima obogatili sadržaj naše skupštine, koja je spontano prerasla u svojevrstan «okrugli stol» o potrebama osoba s invaliditetom. Zato iz zapisnika s ove sjednice prenosimo dio njihovih izlaganja po redosljedu javljanja:

Mladen Pucarić , član Društva koji je bio prisutan u svojstvu predsjednika Saveza društava tjelesnih invalida Istarske županije, pozdravio je sve prisutne te izrazio zadovoljstvo što je ovdje i kao domaćin s obzirom na to da je predsjednik Mjesnog odbora Veruda, u čijim se prostorijama sjednica održava, a koje su, kako je rekao, 80 posto prilagođene osobama s invaliditetom.

Osam stranica izvješća čini se puno, no smatra da se moglo mnogo više. Za nedovoljan rad odgovornima smatra podružnice koje su nedovoljno aktivne. Drži da u 365 dana, koliko ima godina, pokretni članovi mogu odvojiti nekoliko sati dnevno kako bi posjetili teško pokretne i nepokretne, koji uslijed arhitektonskih barijera ili prirode bolesti žive među svoja četiri zida i vrlo rijetko ili nikada ne izlaze iz domova. U tom se segmentu još uvijek ne radi dovoljno dobro.

Solidarnost s članovima čije su poteškoće najveće još nije u svijesti pokretnih. Svijest da im jedan posjet, topla riječ i čašica razgovora mogu uljepšati život.

Što se tiče novca, Društvo raspolaže relativno dostatnim financijskim sredstvima. Jedino ih nema dovoljno za plaće djelatnika. U daljnjem izlaganju navodi da se iz izvješća mogla vidjeti potreba za još jednim zaposlenikom koji bi bio koordinator između podružnica i Društva. Nada se da će taj cilj Društvo i ostvariti.

«Tada ćemo zaposliti osobu s invaliditetom jer se svakodnevno susrećemo sa situacijama diskriminacije naših članova po pitanju zapošljavanja. Ne ocjenjuju se njihova sposobnost za rad, umijeće, znanje i kvalitete, već njihova invalidnost. Velik broj djece, može se reći 90 posto, završi školovanje, no nakon toga, umjesto da dobiju radno mjesto, bivaju onesposobljena za rad i samostalno privređivanje. Dobivaju osobnu invalidninu i čekaju da im roditelji preminu kako bi ostvarili pravo na obiteljsku mirovinu. To je ogroman trošak za državu. Školovala je osobu koju kasnije putem nekih vidova socijalne skrbi uzdržava, a s tim financijskim potporama te osobe žive na rubu socijalnog minimuma. Ono što nam je činiti jest omogućiti im zapošljavanje, omogućiti im da žive život dostojan čovjeka.

Događa se da osobe koje su onesposobljene za rad žele raditi, tako smo u nekoliko navrata, što je izuzetno teško, osobu koja je onesposobljena ponovo osposobili za rad. Jedna od njih sada je već u mirovini.

Naše je stajalište da sve udruge osoba s invaliditetom i udruge civilnoga društva na području naše županije, ali i cijele Hrvatske, trebaju pružiti šansu osobama s invaliditetom i zapošljavati ih. Na taj način dokazat ćemo da smo sposobni, vrijedni i kvalitetni članovi društva.

Postoji zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, no to je doista još uvijek mrtvo slovo na papiru. Osobe s invaliditetom i dalje se susreću s mnogobrojnim prostornim barijerama koje im otežavaju svakodnevni život.