Osvanulo je krasno, sunčano jutro, kao naručeno da posjetim gospođu Mariju Suzović, dugogodišnju članicu našeg Društva.

Radovala sam se tom posjetu i upoznavanju meni dosad neznane osobe. Ipak, upoznala sam njezin glas nakon nekoliko telefonskih razgovora. Osoba s tako toplim glasom jednostavno mora biti dobra, razmišljala sam na putu prema Monte Zaru!

I nisam se razočarala! U dogovoreno vrijeme pozvonila sam na već odškrinuta vrata stana.

Gospođa Marija me je čekala u predsoblju s opreznim osmijehom dobrodošlice na licu. Samo na trenutak nam je bilo neugodno. Razumljivo, pa tek se moramo upoznati. Ljubazno me je pozvala i primila u svoj dom.

I razgovor je potekao…

Marija živi na petom katu, u stambenoj zgradi bez lifta. I tako već niz godina u invalidskim kolicima, snalazi se na sve moguće načine. Njezin stan, njezin svijet! Srećom, u tom svijetu postoje i balkoni, koji joj pružaju vidik prema moru. Pogled je to na brodogradilište, ogromne dizalice, brodove uz dokove, ljude koji rade na njima i sav život koji se tamo događa. To joj je veza s vanjskim svijetom.

Saznajem da ima dobro organiziran život. Sin joj dolazi svakoga dana, susjeda na jutarnju kavicu, tu su poznanici… Uspije skuhati ručak, svakoga dana, za sebe i sina. I tako uz jelo razgovaraju i rješavaju svakidašnje životne probleme. Marija je ponosna na sve ono što može učiniti sama. Pohvalila se: ”Sin mi je poklonio onog sitnog kanarinca...” I o njemu se sama brine. Mi pričamo, a Marijin kanarinac glasno i krasno pjeva, kao da želi sudjelovati u našem prijateljskom razgovoru.

Primjećujem kako Marija nemirnih prstiju svako toliko dotiče, gladi svoje koljeno zamotano u gazu. Čujem kako mi objašnjava: ”Neki dan sam prolila vrelu tekućinu po koljenu. Kako, ni sama ne znam. Više me ta opeklina toliko i ne boli. Iz 'Zlatnih ruku' dolazi sestra koja mi previja ranu!”

Slušam je i mislim kako stoički, hrabro i smireno ta draga žena podnosi bol i sve nedaće svog života! Primjećujem stolicu punu revija i časopisa kraj stola. Pitam je: ”A naš 'Informator', je li stigao do Vas, čitate li i njega?”

”Kako da ne, on mi je prijatelj! Razni prilozi i izvješća pružaju mi uvid u raznovrsne aktivnosti našega Društva. Tu pročitam priloge naših legenda Mladena i Željka te ostalih vrijednih suradnika. Svaki savjet primam kao dobrodošlu pomoć...”

Na rastanku sam obećala da ćemo se opet susresti, ako ne prije, na njezin rođendan, ove jeseni. Marija mi je čvrsto stisnula ruku uz riječi:

”Znam da ćete me posjetiti, kad kažete, pa mi smo si generacijski bliske osobe!”

Zvjezdana Vuković

OBAVIJEST:

Obavještavamo Vas da je pri našem Društvu otvoren namjenski FOND “Veliko srce”, koji služi za pomoć članovima, primjerice pri kupnji lijekova, ortopedskih pomagala, za posjete nepokretnim članovima i slično.