Lijepa je ova naša plaža. Nudi nam više od bilo koje fizikalne terapije. Dodamo li tome spoznaju da je morska voda po sadržaju tvari najsličnija ljudskoj krvnoj plazmi, puno smo učinili za svoje zdravlje već samo uranjanjem stopala ili šaka u nju.

U trenu kada ”cijeli” uronimo, promatrajući nas s obale nikada ne biste pomislili da smo osobe koje se na suhom kreću isključivo pomoću invalidskih kolica, hodalica ili štaka! Gledajte samo kako voda naša tijela u spretne vidre preobražava… Pa taj zvonki, grleni smijeh, koji odzvanja našom plažom, to može izazvati samo ovo vragolasto golicanje mora…

Poredani smo poput sardina. Na samo tri betonska ležaja nas je petnaest! Kako to funkcionira? Izmjenjujemo se ”voda-kopno”… Jedino smo igračima šaha trajno ”iznajmili” komad betonske ploče.

Svi smo se složili da bi trebalo zamoliti nadležne neka nam postave barem još tri ploče za sunčanje…

Nadvikujemo se s djecom i malo starijim ”prijestupnicima” neka ne skaču u vodu, neka se ne ”vješaju” o rukohvate… Uporno iznova postavljamo svoje ”znakove upozorenja” o lijepom ponašanju i pravilnom parkiranju. Nitko nama ne može toliko znakova potrgati koliko ih mi možemo ponovno postaviti!

Invalidi učlanjeni u naše Društvo i oni koji nisu učlanjeni, stranci-invalidi, starije sobe i djeca – svi smo na tom malom dijelu plaže… Spontano je stvorena topla, intimna atmosfera u kojoj se ugodno osjećam.

Dobri su to i plemeniti ljudi koji pružaju ruku pomoći u svakom trenu iako im je i samima pomoć potrebna…

Bilo bi dobro dolaziti i izvan sezone kupanja na ovaj prostor. Zove se našom plažom, skriven je od gradske buke, spontano potiče želju da učinimo nešto više za svoje zdravlje. Ali je za neke od nas, teško pokretne, koji nemamo vlastiti prijevoz, većinom nedostupan…

Nad svom tom ljepotom opet se izvija sjena potrebe za organiziranim prijevozom. Pomišljam sve češće: “Što je s kombijem našeg Društva?!“

O, da! Imamo ga, već dvije godine! Ovo je moje pitanje iz neke druge priče, ali aktualno je baš ovog ljeta… Ako mi ne vjerujete, pitajte Alenku, Anu, Anicu, Danicu… Svaki dan zovemo tajništvo, pakiramo torbe, treperi radost u nama i – dobijemo odgovor: ”Nema tko voziti kombi!” Pognemo glave i pokunjene ostajemo zatvorene u svojim kućama…

U vrijeme kada Društvo nije imalo kombi mogli smo sanjariti o sretnijim danima…

Čemu se sada nadati?! Kome se požaliti?!

Ovog je ljeta postalo više nego jasno da nam je potreban profesionalni vozač.

Evo, već bježimo od ovih tužnih razgovora… Alenka mi se smiješi i poziva me da skupa idemo u vodu. Pina nam pomaže ući… Ana i Danica se već brčkaju uz rukohvate… Đani nam maše s pučine… Bježimo svi u zagrljaj mora! Još samo danas i možda sutra… Svakoga bi časa netko, uskraćivanjem vožnje, mogao odlučiti da nema više! Zato se nastavljamo radovati u ovom trenu i ovoj priči…

Emilija Vasiljević