Već osamnaest mjeseci imam čast biti baka jednoj predivnoj djevojčici Minji!
…. Odrastu djeca. Odradiš svoje. Odjednom dobiješ bore i prepadne te neka staračka faca iz vlastitog ogledala. Umirovljen si u hipu! Ne znaš kud bi s rukama, ne znaš kamo s nogama. Vrpoljiš se, vrpoljiš, pa smiriš i pomiriš…
A onda, jednog dana… jednog predivnog, sretnog dana, TVOJE DIJETE DOBIJE DIJETE!
Odjednom sve ima smisla!
Odjednom ona staračka faca iz ogledala postane normalan SLIJED i neophodan RED, jer, ne možeš biti MLAD i biti DJED, biti BAKA a ne biti SIJED!
Već osamnaest mjeseci naša kuća miriše poput rascvale trešnje u rano proljeće… Od svojih prvih životnih dana, moja unučica pjevanjem obznanjuje da je budna! Umiljato mače! Klupko veselja! Ona nam je nepresušni izvor radosti i naš veliki učitelj! Svojim rođenjem donijela nam je praiskonsku vještinu RADOVANJA i osvijetlila pomalo zatamnjene životne kutke. Na nama je da se trudimo da to ničim "ne pokvarimo", kako to mudro kaže njezina majka. Čini se lako…No, za to je potrebno puno pameti, ljubavi, dobrote i strpljenja. Moramo ponovo učiti i sami biti SRETNI ! Netko nam je nekada manje ili više "pokvario" taj urođeni DAR. Uz svoju unučicu i ja se osjećam kao "nova"… Jer, kad me zagrli to maleno biće i klikne "bako", zapljusne me plima neslućene radosti, i moje, pomalo umorno srce, zapleše u ritmu te netom stvorene mladosti…
I neka zbivanja od prije i neki ljudi i neka sitna propitivanja i često stiskanje srca u pitanjima bez odgovora - sve mi je to postalo podnošljivije i mekše…
Ne znam kako je sa vama drugim bakama, ali ja često uhvatim sebe kako se, poput zaljubljenih, osmjehujem bez razloga, pjevušim i - bez prestanka bih mogla pričati o njoj…
Emilija Vasiljević

Pam Brown:
Želim da svako uplašeno, osamljeno, bolesno ili zbunjeno dijete na svijetu IMA BAKU
pod čije okrilje može uteći.