U predivno prvotravanjsko proljetno poslije-podne uputio sam se svojim kolima u pravcu pulskog naselja Stoja, u Jeretovu, najprometniju ulicu na Stoji u kojoj se nalaze banka, pošta, frizer, trgovine, market , pekara i kafići.
Ako vas put nanese u tom smjeru, bez obzira na vremenske prilike, sigurno ćete sresti simpatičnog prosijedog čičicu koji se svakog dana od Mornaričke crkve do kioska s voćem i povrćem vozi u invalidskim kolicima ili razgovara s prolaznicima ili pak promatra ulične događaje.
To je dugogodišnji član našeg Društva Franjo Milošević.
I toga dana ispred kućnog broja 20a sjedio je Franjo u kolicima, ali neuobičajeno miran i tužnog pogleda. Prilazim mu, otvaram prozor svog automobila i kažem: "Dobar ti dan Franjo, sutra bih došao oko 17 sati na ovo isto mjesto, da napišem članak o tebi za naš "Informator". Dok je pokušavao prići bliže mom automobilu na njegovom licu zapazio sam bolnu grimasu, kad je htio desnom rukom dohvatiti obruč kotača.

- Franjo što ti je s rukom?
"Jučer me je baš tu na autobusnoj stanici, kad sam se penjao na pločnik, vozeći u unazad udario jedan auto, ja sam se prevrnuo na desnu stranu i udario ramenom u asfalt".
Izraz lica odavao je da trpi veliku bol. Dogovorili smo se da ga, ako bol ne prestane, žena odveze u bolnicu na pregled.

Vjerujući da će sa Franjom do sutra biti sve u redu, ostavio sam ga njegovoj ulici bez koje bi mu život bio nezamisliv.
U dogovoreno vrijeme sutradan uputio sam se na zakazani razgovor, ali Franje nije bilo. Parkirao sam preko puta ulaza njegove zgrade i odlučio pričekati nekoliko minuta. Ubrzo se pojavio, ali kolica je gurala njegova žena, dok je Franjo u lijevoj ruci držao rendgensku snimku, a desna ruka bila je zavijena u bijelo. Budući da su dolazili iz pravca Mornaričke bolnice, koja se nalazi 400-tinjak metara od njegove zgrade, zaključio sam da je prekjučerašnji nesretni događaj ostavio posljedice na njegovoj ruci.
U kratkom razgovoru pred ulazom u zgradu, Franjina supruga je rekla da mu je napukla nadlaktica, a na snimci se vidi da je i rame povrijeđeno i da ima gips na ruci .
Dogovorili smo se da ćemo razgovor ipak obaviti sutra, ali u njegovom stanu, a da ću točno vrijeme dolaska javiti telefonski.
S obzirom na nove okolnosti, na razgovor sam poveo i predsjednicu Mjesnog odbora 4 i 6 Luanu Višković, koja je izrazila želju da posjeti Franju u ime svog Mjesnog odbora, uručivši prigodan paket.
Znajući kad ćemo točno doći, Franjo je iskoristio trenutak da siđe, pa makar i na kratko, na svoju ulicu, očekujući nas sa suprugom pred ulazom zgrade. Svi smo zajedno ušli u lift. Penjući se na drugi kat gdje se nalazi njihov stan, Franjina supruga rekla je: "Ovaj bi lift Franjo trebao ljubiti svaki dan od poda do gore".
Iz hodnika ulazimo u dnevni boravak, koji je ujedno i Franjina soba. Na lijevoj strani boravka u kutu je smješten bolesnički krevet. Nasuprot se nalazi regal na kojem je TV, receiver i nekoliko suvenira iz Argentine, Tajlanda i Izraela, darova njihovog sina jedinca Roberta. Na zidu iznad kreveta je slika iz Kenije, pored zaglavlja slika iz Bankoka, pored nje dva ručna rada iz Argentine i horoskop na bakru iz Indije - uspomene sa zajedničkih putovanja po svijetu Franjine supruge i sina.
Sin mu je već mnogo godina službenik UN-a i sada radi u Pakistanu, ali daljina ih ne sprječava da se putem telefona čuju svakih osam dana.