Subota, 24. travnja 2004. godine - u smiraj dana. Kao iz kabla lila je kiša u selu Heki kod Pazina. I isprala
svaku mržnju, i najmanji otrov isprala je.
Ostala je čista ljubav. U Hekima, malom
selu - velike ljubavi.
Član sam literarne udruge "Cvitak" iz Vodnjana; i baš je naša udruga počašćena pozivom na mjesto ljubavi, u Heke, na otvaranje knjižnice - prve mjesne knjižnice u Istri, i, uvjeren sam - puno šire. Nisam uvjeren da više igdje u Europi postoji selo sa samo šesnaest kuća koje ima vlastitu knjižnicu, plod sloge i ljubavi. Veliko djelo. Osvjedočeni smo da za veliko djelo nije potrebno veliko mjesto, nego veliko srce puno ljubavi. Selo je primjerno lijepo uređeno: kuće su fasadirane, sređena dvorišta, vrtovi..."Gdje je sloga tu je i pobjeda".
Naši predivni domaćini - koje ću u daljnjem tekstu zvati naši prijatelji, jer mi nisu ostavili izbor da ih drugačije zovem - nakon cjelodnevne organizacijske aktivnosti oko "Proljeća knjige" (tako su nazvali ovu manifestaciju) - zadržali su dovoljno svježine da i nas prime s osmjehom - ljubazno - u ljubavi. U kulturnom ambijentu ispod oku ugodnih slika pazinskih slikarica Smiljane Bertoša i Ines Opatić; uz iznimno lijepi poj trvižke klape "Teran"... da se i mi pjesnički - književno iskažemo. A nakon tog našeg, završnog nastupa - svi mi, sudionici programa pozvani smo u konobu; nepatvorenu, konzerviranu u nekim davno prošlim godinama. Bez struje; s petrolejkama na zidovima, i kaminom s dobro razgorenom vatrom. Konoba Heki otvorena je pozivnica svakoj romantičnoj duši.
A u konobi, ambijent - lijep toliko da mi ga je teško opisati. Mene, tjelesno hendikepiranog - naravno - dovezli su.
S kišobranom, kao kocku šećera kojoj prijeti opasnost da će je kapi kiše rastopiti. Nisam se rastopio. Samo me je rastopio veličanstveni ugođaj u konobi...
Osim obilne trpeze, petrolejki, i vatre iz kamina - imali smo i blagdan za uši: slavujski poj klape "Teran" koji je izmamio glasove svih nazočnih, te se uglas konobom pjesma zaorila.

A naši prijatelji - preljubazni domaćini, rastrčali se oko nas uzvanika, kao u pjesmi "Reci dušo, što ti treba".
Ne mogu reći da smo se osjećali kao doma jer doma takvog ugođaja nemamo.
Nekim mještanima, domaćinima - prijateljima zapamtio sam imena, a nekima nisam. Pa ne bi bilo korektno da spominjem samo one kojima sam imena zapamtio. Uostalom oni su vrlo složan tim, i o njima se može samo kao o timu govoriti. Oni su marljiva, vrijedna, složna udruga Heki. Konačno, kome su važna imena? Čovjeku sigurno nije važno kako se drugi čovjek zove. Samo je važno da je taj drugi čovjek zaista čovjek. Mi ljudi rađamo se u čovječjem obličju. Ali čovječje atribute ne dobivamo rođenjem automatski, po krvi. Nego si čovječnost priskrbimo životnim vrlinama... Rođeni u čovječjem obličju, oblikovani životnim vrlinama, ljudi su postali... Prijatelji naši domaćini iz Heki.
Eh, kad bi svi tako!
Marko Lukić