U prosincu
prošle godine našu smo knjižnicu obogatili s desetak
novih naslova kupljenih na zadnjem Sajmu knjiga, te
donacijama dobrih ljudi.
Među naslovima se nalaze: David Beckham: "Moja
strana", autobiografija jednog od najpopularnijih
svjetskih nogometaša koja je u svijetu apsolutni hit,
kao i nekoliko uspješnica naših priznatih autora:
Zoran Ferić: "Smrt djevojčice sa žigicama",
triler; Pavao Pavličić: "Mrtva voda", krimić;
Ante Tomić: "Ništa nas ne može iznenaditi",
satira; Jurica Pavičić: "Ovce od gipsa",
izvrstan roman po kojemu je Vinko Brešan snimio svoj,
na ovogodišnjem Berlinskom filmskom festivalu, nagrađen
film "Svjedoci".
U ovoj rubrici, od ovoga broja moći ćete naći kratke
recenzije djela koje se nalaze na policama naše knjižnice.
Dacia Maraini: NIJEMA
VOJVOTKINJA
u prijevodu Jelene Butković.
Dacia Maraini za Talijane je poput nacionalnog blaga.
Autorica više od pedeset djela, kazališna i filmska
redateljica, proklamirana feministkinja te jedna od
supruga slavnog Alberta Moravije, svoj prvi roman "La
vacanza" objavila je još davne 1962. godine.
"Nijema vojvotkinja" potresna je životna priča
sicilijanske vojvotkinje iz osamnaestog stoljeća, Marianne
Ucria, koju je trauma koju je proživjela u djetinjstvu
doživotno obilježila, ostavivši je nijemu i gluhu za
cijeli život. I premda je, gledana sa strane, Mariannina
priča tek jedna od mnogih tog vremena i prostora - ugovoreni
brak s ujakom i beskrajno rađanje djece - njezin unutarnji
život je osebujan i jedinstven. Unutar svijeta bez ikakvih
zvukova, Marianna vodi buran život svojih misli.
Tišina postaje njezino oružje kojim brani svoje najdublje
i najiskrenije misli i osjećaje u društvu koje potire
žensku volju i samosvijest.
|
Priča je to o životu proživljenom kroz
miris, pogled, okus i opip; poput nijemog filma, priča
teče bez zvukova, ali Mariannino gluho pero koristi
tišinu kao zastrašujuće snažnu metaforu.
Djelo "La lunga vita di Marianna Urcia"
ovjenčano je prestižnom talijanskom nagradom "Campiello",
izabrano za roman godine 1990. u Italiji, a do sada
je prevedeno na osamnaest jezika, te je poslužilo
kao predložak za film
Latifa : UKRADENO
LICE
Ova pripovijest šesnaestogodišnje studentice
je poput Orwellove "1984." smještene u Afganistanu
("Kada policija kazni nekoga prekršitelja, nitko
nema pravo postavljati pitanja niti kritizirati"
- jedna od talibanskih odredaba). Samo zato je ta
pripovijest za mladu Latifu i milijune njenih sunarodnjaka
bila gorka svakodnevica.
Na stranicama ove nevelike knjige pisane jednostavnim
i razumljivim jezikom miješaju se slike užasa i patnji
sa snovima mlade djevojke željne života.
Neke priče su toliko brutalne da se jedva iščitavaju,
a neke toliko apsurdne koliko samo stvaran život može
biti: "Djevojke ne smiju pričati s mladićima.
Prekršitelji ove odredbe morat će se odmah vjenčati.
Zabranjeno je zviždati i posjedovati zviždaljke. Zabranjeno
je držati pse i ptice... Jedan čovjek je ispričao
da su ga zaustavili pet puta za redom i da se svaki
put morao pomoliti.
K se ljudi u džamiji obraćaju Alahu, mnogi od njih
u svojim molitvama traže: "Neka nestanu ovi talibani!"
Latifino svjedočanstvo je u isto vrijeme i duboko
osobna pripovijest, ali i priča o cijeloj jednoj nesretnoj
naciji koju povijest nije mazila i za koju je anakroni,
netolerantni i ekstremni talibanski režim bio samo
vrhunac svih doživljenih i proživljenih užasa.
Emilija Vasiljević
Tatjana Milovanović
|
